Kompanija

Željeznice Republike Srpske (ŽRS) osnovane su 1992. godine sa sjedištem u Banjaluci, a od 1996. godine sjedište kompanije je u Doboju, gradu koji je bio drugi po veličini željeznički čvor na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Putnički saobraćaj

Željeznice Republike Srpske učestvuju u unutrašnjem, međuentitetskom i međunarodnom saobraćaju. Željeznički saobraćaj spada u najbezbjednije i ekološki najprihvatljivije vidove prevoza.

Teretni saobraćaj

Sektor za željezničko-komercijalne poslove ŽRS a.d. Doboj se bavi prodajom usluga, prevoz roba. Prodaja usluga se vrši sklapanjem Ugovora o prevozu stvari sa korisnicima prevoza u unutrašnjem i međunarodnom saobraćaju.

Zabranom skladištenja rude boksita na manipulativnom prostoru pored 20. kolosijeka u stanici Banjaluka, kako stoji u rješenju ekološkog inspektora, Željeznicama Republike Srpske praktično je zabranjena osnovna djelatnost za koju su registrovane, bar kada je u pitanju ta vrsta robe.

Od ŽRS se traži ekološka dozvola za skladištenje koje ne vršimo niti smo za to registrovani.

Istina je da prevozimo rudu boksita i to činimo dugi niz godina. Iako u teškim uslovima svoje obaveze prema komitentima koji koriste naše usluge ispunjavamo kvalitetno i na vrijeme, istovremeno tražeći i druge robe za prevoz jer je to osnovna djelatnost od koje Željeznice ostvaruju prihod a njeni radnici i njihove porodice žive.

U svom radu nastojimo da ispoštujemo sve zakonske propise, pa i ekološke, što pokazuju dozvole koje posjedujemo. Ni sa rudom boksita nije drugačije – radimo onako kako to propisi nalažu.

Da je to tako dokazuje i Zapisnik o ispitivanju kvaliteta vazduha u životnoj sredini na dvadesetom kolosijeku na manipulativnom platou željezničke stanice Banjaluka na kome se vrši utovar rude koje je, na zahtjev ŽRS, uradio Institut za ekologiju, zaštitu na radu i zaštitu od požara iz Istočnog Sarajeva. U komentaru stoji: „Na osnovu mjerenja parametara pokazatelja kvaliteta vazduha koja su izvršena na prilaznom putu platoa za utovar rude na dvadesetom kolosijeku na željezničkoj stanici Banjaluka zaključujemo da se izmjerene vrijednosti SO2, NO2, CO i ULČ nalaze u okviru graničnih vrijednosti koje su propisane Pravilnikom o graničnim vrijednostima kvaliteta vazduha (Službeni glasnik RS br. 39/05)“.

Za razliku od Željeznica RS koje su angažovale Institut da izvrši mjerenja kvaliteta vazduha na pomenutoj lokaciji, da ne bi prekršile ekološke propise, ekološki inspektor grada Banjaluka je bez egzaktnih podataka i mjerenja koja bi dokazala štetnost po životnu sredinu, donio rješenje o zabrani  skladištenja rude boksita na pomenutom manipulativnom platou.

A upravo je različito tumačenje manipulativnih radnji vezano za dovoz, pretovar i utovar rude boksita, zbog čega ekološki inspektor traži ekološku dozvolu za skladištenje koje Željeznice ne vrše, dovelo do pokretanja upravnog spora kojim bi trebalo da se utvrdi ko je u pravu.

Uprkos činjenici da Željeznice ne skladište rudu, nisu prekršile rješenje i na lokaciju navedenu u njemu ruda boksita se ne dovozi radi daljeg transporta, ali moraju da rade. Da bi ispoštovale svoje obaveze prema korisniku rudu utovaraju na alternativnoj lokaciji, na svom manipulativnom prostoru, a ne na ulici, kako se predstavlja javnosti.

Međutim, i to je ekološki inspektor okarakterisao kao skladištenje rude boksita u Ložioničkoj ulici pa Željeznicama izdao prekršajni nalog i postavio traku i na toj lokaciji. Činjenica da se ruda dovozi na željezničko zemljište, da se pretovar vrši na manipulativnom prostoru u vlasništvu ŽRS i otprema u roku od nekoliko časova, da se radi o poslovnoj a ne stambenoj zoni, gdje je željeznica bila i prije napravljenih kuća, nije relevantno za inspektora.  

Nije relevantno ni koliku će štetu Željeznice imati. Bez sumnje - veliku. Već pet dana vagoni za prevoz rude boksita prazni su. Odluči li korisnik prevoza da je usmjeri na drum, ostaćemo bez robe koju je sve teže pronaći. I bez prihoda. Šteta će biti nenadoknadiva.

Željeznička stanica izmještena je iz centra grada, da li je potrebno izmjestiti je i iz poslovne zone kako bi mogla obavljati svoju djelatnost? Gdje? Na lokaciju do koje neće moći ni putnici ni korisnici robnog transporta?

Bio bi to novitet kome nisu pribjegle ni velike evropske metropole kao što su Budimpešta, Prag, Beograd ili Zagreb sa željezničkim stanicama u srcu grada.